среда, 18. јун 2008.

Stilovi džeza - Early Jazz

Džez muzika bliža popularnoj Swing eri 1930-ih često se naziva rani džez (Early Jazz). Kroz svoje poreklo pre početka XX veka, džez je evoluirao od regionalne muzike, sa centrom u New Orleans-u i njegovom okruženju, do muzičkog stila u prvom planu nacionalne i internacionalne popularne muzike 1930-ih. Muzika ranog džeza najčešće se sastojala od kolektivnih grupnih improvizacija. New Orleans, koji se smatra mestom nastanka džeza, bio je napredan internacionalni centar trgovine na kraju veka. Zbog svoje lokacije kao luka na reci Misisipi, postao je mesto stapanja etnički različitih kultura. Muzički uticaji iz Afrike, Španije, Italije, Južne Amerike i francuskih kultura sjedinili su se sa Ragtime-om i ostalom, tada popularnom muzikom, da bi se stvorio New Orleans stil. Ključ njegovog razvoja bila je kombinacija slušne tradicije Bluza zajedno sa imitacijom popularnog Marching Band stila, koji je na nacionalni nivo podigao John Sous-a. Muzika koja je nastala kao rezultat, stvorila je „Ragging“ efekat ili uspostavljanje muzike kombinovanjem spontanih melodijskih varijacija sa skraćenim ritmovima. 1917. prvi snimak koji je dokumentovao ovaj stil džeza, „Lively Stable Blues“, napravljen je od strane belačkog Original Dixieland Jazz Band-a (ODJB). Ovaj „New Orleans“ stil džeza primarno je korišćen za zabavu crnačke radničke klase, delujući kao funkcionalna muzika za igranje, parade i sahrane, a takođe se mogao čuti u kafančinama, kockarnicama i javnim kućama koje su se mogle naći u delu New Orleans-a pod nazivom Storyville.

Do početka 1920-ih, Čikago je postao novi centar džeza zbog migracije velikog broja crnačke populacije sa juga u potrazi za poslom i boljim uslovima života na severu. Zajedno sa ovom migracijom došli su i muzika i muzičari koji su stvorili New Orleans džez stil. Sada u Čikagu, ovi inovatori među kojima pijanista / kompozitor Jelly Roll Morton, hornetisti Joe „King“ Oliver, Freddie Keppard i Louis Armstrong, soprano saksofonist / klarinista Sidney Bechet, klarinetist Jimmy Noone, pijanist Earl Hines i trombonista Kid Ory počeli su da bivaju prepoznatljivi širom nacije kroz svoje ploče i popularnost u klubovima.

Muzika ovih crnih muzičara i rani snimci Original Dixieland Jazz Band-a (ODJB), počeli su da privlače mnogo mladih belaca muzičara koji će kasnije osnivati svoje bendove. U ove muzičare ubrajaju se Bix Beiderbecke, Frank Trumbauer, Pee Wee Russell i grupa muzičara iz Čikaga poznata pod nazivom Austin High Gang, među kojima su bili saksofonist Bud Freeman, hornetist Jimmy McPartland i bubnjar Dave Tough. Uporedo sa širenjem popularnosti u Čikagu, džez je pronašao put do Kanzas Sitija i na kraju Njujorka. Džez era u Njujorku ranih ’20-ih bazirala se na kulturnom i sofisticiranom načinu izvođenja muzike u hotelima, a ne na New Orleans stil džeza. U sebi je sadržala valcere i popularne brodvejske šou melodije, a na kraju se pretvorio u novi „Stride“ muzički pravac razvijen iz Ragtime-a. Harlemska škola „Stride“ klavira uključivala je inovatore poput James B. Johnson-a i Willie „The Lion“ Smith-a, koji su kasnije uticali na ostale pijaniste poput Fats Waller-a, Count Basie-a i Duke Ellington-a. ’20-te, poznate kao „Doba džeza“, bile su ispunjene bučnim uzbuđenjem i nesmotrenim odricanjem. Bio je to period rasta i prosperiteta za Ameriku, a takođe i vreme podizanja socijalne svesti. Mnogo Amerikanaca bilo je spremno da proslavi novi mir na zaključenju I svetskog rata 1918., a džez se pokazao kao savršena dopuna. Od „Hot Jazz-a“, Bluza i muzike iz „Tin Pan Alley-a“ pop industrija stvorila je uzbuđenje koje Amerika tražila. Ples „Charleston“, stvoren je od strane plesne grupe Vernona i Irene Kesl, a njihovi muzički duplikati James Reese Europe će protutnjati celom zemljom do početka 1920. snimak Bluz pevača Mamie smith-a iz 1920. „Crazy Blues“ prodao se u 75.000 kopija u Harlemu za mesec dana, pretvarajući Bluz muzičku industriju u milionski biznis. „Tin Pan Alley“ i izdavačke kompanije će uskoro profitirati na ovoj novoj pomami, podižući Bluz pevače kao što su Mamie Smith, Bessie Smith, Ma Rainey, Alberta Hunter i Ethel Waters na nivo zvezda. Ekspanzija džeza od tradicionalnog New Orleans stila od pet muzičara do većih „Jazz Age“ grupa sa obično deset muzičara uvela je novi talas u razvoj džeza, zvuk Big Band-ova „Swing Ere“. ■

Stilovi džeza - Bluz

Geneza najpopularnijih muzičkih stilova može biti povezana sa Bluzom. Razvijen iz rezultata ranog Afričko-američkog iskustva, njegovi najraniji uticaji oblikovali su korene američke muzike protežući se od Gospel horova i barskih pevača na krajnjem jugu, do ranog džeza, R&B-ja, rokenrola i pop stilova današnjice. Bluz, prenošen sa generacije na generaciju usmeno, prvenstveno je predstavljao funkcionalnu muziku koja je nudila afričkim Amerikancima ventil za iskazivanje njihovih dnevnih iskustava. Rane forme Bluza uključuju „poljsko vikanje“ koje je omogućavalo radnicima u polju da ostanu u kontaktu jedni sa drugima, dok se „vikanje u krugu“ praktikovalo za igranje. W.C. Handy, poznat kao „Otac Bluza“ objavio je „Memphis Blues“ 1912., prvu pesmu koja je u naslovu sadržala reč Bluz. Handy je nastavio da piše ostale Bluz klasike uključujući „Beale Street Blues“, „Yellow Dog Blues“ i „St. Louis Blues“. Bluz je postigao komercijalni uspeh 1920. kada je snimak „The Crazy Blues“ vokaliste Mamie Smith-a postao trenutna senzacija. Drugi Smith – Bessie (nisu u srodstvu), proglašena je „Caricom Bluza“ zbog veštine izvođenja njenih muzičkih dela Bluz epohe. Kasnih ’20-ih i ’30-ih, Lonnie Johnson postao je prvi Moderni Bluz gitarista. Njegovo muziciranje uticalo je na Delta Blues stil Robert Johnson-a, kao i na T-Bone Walker-a, Clarence „Gatemouth“ Brown-a i B.B. King-a. Dodatno, njegov rad sa džez legendama Louis Armstrong-om i Duke Ellington-om, kao i njegovi snimci u duetu sa gitaristom Eddie Lang-om uticali su na džez stil gitarista, uključujući Charlie Christian-a.

Pojavivši se tokom 1940-ih, „Jump Blues“ sjedinio je Upbeat Boogie-Woogie Piano stil, bistre stihove i probojne zvuke trube potekle iz Big Band ere. Izvođači poput saksofoniste i vokaliste Louis Jordan-a proširili su popularnu pojavu Bluza. Dodavanjem isticanja glavnog vokala, Jump Blues je vremenom prerastao u Rhythm And Blues (R&B) 1950-ih, koji je dalje uticao na Rock ’n’ Roll, stil Chuck Berry-a i Bill Haley-a. Do 1960-ih, sa uplivom korena Gospel-a, R&B razvio se u „Soul“ muziku grupa među kojima su James Brown i Sly And The Family Stone. ’50-te i ’60-te izazvale su popularnost Chicago Blues-a i izvođača poput Muddy Waters-a, Junior Wells-a, Buddy Guy-a i Willie Dixon-a. Gitaristi poput Jimi Hendrix-a i Eric Clapton-a sjedinili su Bluz sa Rock muzikom ’60-ih, vršeći pritom uticaj na buduće generacije Pop i Bluz izvođača. U glavne Bluz izvođače ’80-ih i ’90-ih ubrajaju se Stevie Ray Vaughan, Robert Cray, Lucky Peterson i Joe Louis Walker.